preskoči na sadržaj

Osnovna škola Popovac

Login
Tražilica

Naš školski grb

KATALOG INFORMACIJA

Godišnje izvješće o provedbi ZPPI za 2016. godinu, nalazi se u privitku.

Financijsko poslovanje

Priloženi dokumenti:
PRAVILNIK - JEDNOSTAVNA NABAVA.pdf

Učimo zajedno

Za osmaše!

eLektire

Hrvatska enciklopedija

Hrvatski pravopis

Jezični savjeti

Pohvale našem webu

 

Instagram škole

Twitter škole


Općina Popovac

Brojač posjeta
Ispis statistike od 30. 11. 2010.

Ukupno: 1676840
Danas: 89
Eko škola

Facebook škole

Šumsko štivo
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Upoznajte se sa slavenskom mitologijom kroz "vilinske šume" Lidije Bajuk
Autor: ŽELJKO PREDOJEVIĆ, 5. 6. 2011.

Lidija Bajuk autorica je tri prozne knjige koje su se rađale jedna iz druge, a povezuje ih ljubav prema hrvatskome puku i njegovoj mitologiji. Prozni prvijenac je zbirka od četiri priče za djecu, a prema jednoj od njih je naslovljena i sama knjiga - Z mojega srca ružica (1995.).  Iz te četiri kratke priče bogate mitologijom i običajima hrvatskoga puka izrodila se četiri godine kasnije Lidijina Kneja (1999.) koja se sastoji od dvanaest bajkovitih priča koje su tematski zaokružene te se mogu promatrati i kao roman. Tople su to priče o siromašnoj i lijepoj djevojci Janici, njezinoj svakodnevici gdje se opisuju tradicionalni život i poslovi hrvatskoga puka, njezin odnos s bakom kojom živi do njezine smrti, a roditelji i brat već su joj umrli, utopili se, no opisane su i Janične ljubavne jadi i radosti. Uz ovu svakodnevicu sela javljaju se i mitološka bića poput vila i vodenjaka - odabranika Janičinog srca.

 


No, promotrivši tematski sloj ispod površine uviđamo Lidijinu neizmjernu ljubav prema hrvatskoj tradiciji i mitologiji gdje će se obraćati pažnja na svaki detalj koji autorica opisuje. Namjerno kažem pažnja, jer u ovom slučaju pozornost je pregruba riječ. Lidija u naizgled bezazlenim opisima pomno bira motive za opis detalja koristeći riječi i sintagme koje su u duhu hrvatskoga puka, koje je hrvatski narod koristio oduvijek, a kojima smo zaboravili pravo značenje u ovo vrijeme konzumerizma i zaboravljenih obiteljskih vrijednosti. Svaki je taj detalj Lidija neupućenome čitatelju pojasnila u Tumaču važnijih pojmova u drugome dijelu knjige koji se proteže i na više od njezine polovine. Taj je tumač na hrvatskoj etnološkoj znanstvenoj sceni zadobio mnoštvo pozornosti, te se koristi na studiju etnologije i kao dodatna literatura. No, nije autoričina namjera bila samo zalaženje u znanstvene vode, već istinska želja upućena čitatelju da uistinu shvati njezino poruku, odnosno tradiciju hrvatske usmene kulture. Ako napomenemo da je Kneja pisana za zajedničko čitanje roditelja i djece, tada je autoričina namjera, možda i nesvjesna, još plemenitija – obiteljski trenutak zajedništva koji je pravi blagoslov u ovo vrijeme užurbanosti. Njezina namjena djeci nije slučajna, jer samo neiskvarena mlada duša u potpunosti može vjerovati u ono što je Lidiji bitno.

Kako bih pojasnio o čemu je riječ, navest ću primjer dva…U prvom Janičinom susretu s vilom Zlatokosom, Janica s lakoćom drhtavim prstima rasplete njezinu kosu, a kao što nam autorica navodi u tumaču pojmova, „tko im razmrsi vlasi a da im vlas ne iščupa, čestit je dovijeka“, time nam je Lidija bez velikih digresija i opisivanja odmah pojasnila kakav je Janičin karakter. Nadalje, Janičinu ljepotu opisala je kao onu „poput rascvjetane jabukine grane“, a u tumaču nam pojašnjava da je jabuka voće mladosti i besmrtnosti, simbol ženskoga načela, ljubavi, plodnosti, snage, obnavljanja i znanja. Da ne nabrajamo daljnje primjere, želimo naglasiti da je u autoričinim bajkovitim pričama svaka riječ važna, svaka nam otkriva mnogo više značenja negoli nam se čini na prvi pogled, a nije ih autorica nasumice birala već je napravila jedan skladan odnos s motivima hrvatskoga puka.

Lidija svoja uporišta traži u pretkršćanskim, slavenskim motivima. Ovdje možemo s njezinim djelom povući i poveznicu s pismom Ivane Brlić Mažuranić kao začetnicom dječjeg pisma koje korespondira s motivima istoga ishodišta. Baš kao što je Potjeh tražio istinu, tako i Janica traži svoje mjesto pod Luninom magličastom koprenom. Lidijina su uporišta jasna odmah iza naslova koji je nadjenula svome djelu. Naime, kneja je staroslavenski arhaizam koji označuje, „staru gustu bjelogoričnu šumu na podvodnom tlu“. Lidija u svojoj šumi prati mitsku pozadinu hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja kroz godinu zelenog Jurja, božanstva vegetacije – Vančeka kako je imenovan u svjetovima Kneje. Početak „hoda kroz godinu“ u Knejinim svjetovima označen je prvom pričom Proljeće, naravno, ne slučajno jer praslavenska je Nova godina počinjala u doba današnjega kršćanskoga Uskrsa, a etimološki Jurjevo dolazi od praslavenske riječi koja znači proljeće, što je prvo godišnje doba u godini drevnih Slavena[1]. Mogli bismo tako napisati cijelu studiju onoga što nam mitskoga Lidija prenosi svojim pričama, a isto tako i onoga što nam prenosi od pučkih narodnih običaja vezanih uz određene dane kroz godinu, poput umivanja u rijeci na Veliku subotu kako bismo očuvali zdravlje i ljepotu, zabranu šivanja na Veliki petak jer će se netko utopiti u obitelji, pravljenje neslanog maslaca u vodi koji ima iscjeljujuću moć te može zaliječiti svaku ranu na Veliki četvrtak, običaj sestrinja ili sestrinstva, obredne pohode i ine običaje koje je puk do nedavno običavao redovito poštivati poput okretanja zrcala u trenutku smrti ukućana, naricaljke…

Kako je Lidija Mađimurka, i njezino djelo prvenstveno korespondira s međimurskim običajima, koji nisu mnogo drugačiji od običaja ostaloga hrvatskoga puka, no izdvajaju se po prekrasnim lirskim usmenim pjesmama koje su obojene jednom posebnom melankolijom i tugom za razliku od onih iz ostalih hrvatskih prostora. Prenosi nam Lidija u svome djelu i izvorne pjesme, a u tumaču nam daje i detaljan prikaz međimurske narodne popevke. Glazbeničko Ja i ovdje je odigralo svoju ulogu te uz knjigu čitatelji mogu uživati u uglazbljenim i otpjevanim šest pjesma. Tako nam je Kneja multimedijalno djelo koje nam glazbom s nosača zvuka koji ide uz knjigu može dočarati međimursku melankoliju. Bitno je napomenuti da su na ovom nosaču zvuka pjesme koje Lidija nije ranije imala snimljene, već su one rađene isključivo za njezinu Kneju. Kneju koju Lidija Bajuk živi i koju predstavlja diljem svijeta.

Svatko koga zanima slavenska mitologija svakako bi trebao pročitati ovu vrijednu knjigu.

Lidija se pobrinula i za one kojima je na kajkavskome narječju teško čitati te je njezina Kneja 2002. godine izdana i na štokavskome narječju, u nešto izmijenjenom izdanju, bez međimurskih popevki i vrijednoga tumača.


[1] Marjanić, Suzana, Književni svjetovi s etnološkom, ekološkom i animalističkom nišom, u: Narodna umjetnost, 43/2, 2006.

 

 





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju